Pod izdavačkim pokroviteljstvom Općine Konjic, a pod uredničkim nadzorom autora ovog teksta, Tiskara IC Mostar je 1999. godine tiskala monografiju “Konjičko rezbarenje” u nakladi od 1500 primjeraka – dragocjeno, jedinstveno djelo, svojevrsnu sintezu umjetnosti rezbarenja, koja je svakako jedan od simbola grada na Neretvi.
Autor monografije, Šemsudin Mulić (1931.-1993.), rođeni Konjičanin, oblikovao je svoj rad i stvaralačku biografiju kroz razne angažmane. Položivši praktičnu školu rezbarenja, što pokazuje da je i sam bio vješt u ovom zanatu, s deset godina postaje dizajner rezbarenog namještaja, autor udžbenika i profesor na Pedagoškoj akademiji u Mostaru. Tri desetljeća Mulić je istraživao složenost rezbarenja drveta, završivši ovu knjigu dva mjeseca prije smrti koja ga je zatekla usred posljednjeg rata u “pravom” Mostaru.
Osim što je ovo djelo monografija istraživanjem fenomena rezbarenja, te obiljem ilustrativnih fotografija, ono je ujedno i vremeplov kroz evoluciju gradskog obrtništva do moderne industrije. Tako je Mulić pratio “svoje” drvorezbare kada su krajem 19. stoljeća, zajedno sa svojim prethodnikom Ilijom Logarićem, krenuli prema Europi, izlažući umjetnička djela i demonstrirajući rezbarske vještine na sajmovima, prvo u Budimpešti, zatim u carskom Beču, pa Bruxellesu, Parizu. Zatim, očima znanstvenika i poklonika rezbarske umjetnosti, “viri” u njihove radionice, “prebroduje” alate tih umjetnika u “slikanju”, uz napomenu da im je “najdragocjeniji alat njihova ruka”.
Mulić prepoznaje drvo „na kojem je do jučer pjevala ptica“, dešifrirajući uzorke s rukotvorina (to drvo života, taj jelen, ta ptica, ta loza, taj vojnik Gorčin sa stećaka „preselio se“ na sehare, musandere, peškune, dok gorštaci, stari mostovi, i konjički i mostarski, oživljavaju u nekim grafikama, intarzijama i inkrustacijama Domića).
I tako dalje: Šemsudin Mulić hoda vertikalama vremena, govoreći da je Konjic između dva svjetska rata živio od rezbarenja drveta, a kako i ne bi kada je imao 34 registrirane radionice rezbarenja drveta, podsjećajući nas da su se u to vrijeme rodile i poznate rezbarske dinastije Nikšić i Mulić. Nakon Drugog svjetskog rata, prisjetit će se autor, došlo je loše vrijeme za rezbare, jer su ih nacionalizacija i urizacija prisilile iz radionica u tvornice, u žigosaonicu, a kao pojedinci (do tada su savladavali svoj zanat “s plemenitom skromnošću na nekom skrivenom mjestu”) nisu bili navikli na kolektivizaciju. Kada je novac počeo teći prema Mostaru, prema južnoj grani ŠIPAD-a, bez povratka ideja, život konjičkih rezbara drveta počeo je jenjavati. Mulić je i o tome pisao.
Ova knjiga je ujedno i svojevrsni udžbenik za one koji bi htjeli, barem iz poštovanja prema ovoj vrsti umjetničkog zanata, proniknuti u tajne rezbarenja drveta, na što ukazuje segment pod nazivom “Osnovni podaci o rezbarenju drveta”. U dodatku monografije “Konjički rezbari drveta svih generacija” autor je proveo svojevrsni “pregled” 218 majstora ovog zanata, ne tvrdeći da su svi podaci provjereni istinom i činjenicama, pa će se u nekim budućim publikacijama sličnog tipa ovaj registar, naravno, nadopunjavati. Posebna draž ovog dodatka knjige je uključivanje karakternih osobina u skicirane portrete rezbara. (Očito je da je autor s mnogima od njih i surađivao i bio prijatelj). Primjerice, za već spomenutog Logarića reći će da je “jedan od najmaštovitijih rezbara”, a za rezbara nadimka Kajmekanac napisat će da je “bio veliki veseljak i da je više trošio nego što je zarađivao”; rezbar iz Baje „bio je sjajan obrtnik, ali i veliki majstor minijatura i poslastica“; Zvonimir Boras iskoristio je „prijelazno razdoblje“ da postane aranžer, i „prava je šteta što nije nastavio rezbariti“; dugovječni Salih Fejzagić „živa je enciklopedija o konjičkom rezbarenju drva i zna ispričati lijepu priču“; Gunjo „ostao je fanatični protivnik uvođenja strojeva“; Anđelko Stanić je „maštovit i neobično vrijedan, ima raskošan dar“. Neki od Mulićevih rezbara otišli su na sveučilišta, majstore, policajce, otišli su u rat, krenuli u svijet i nikada se nisu vratili u grad na Neretvi.
Mulić je monografiju ponekad literarizirao, osvježavao je anegdotama, izgovorenim formulama, karakterističnim za komunikaciju među rezbarima, a iznad poglavlja ispisivao je dragocjene rečenice kao moto. Posebno poglavlje posvetio je svom ocu Ismailu, koji je 1955. osnovao Muzej drvorezbarstva “Mulić Rekord” (osnovan kao tvrtka 1929.), čineći ga prvim takve vrste u svijetu. Sa sedamdesetak crno-bijelih i fotografija u boji te drugim ilustrativnim referencama, monografija je i foto-vremeplov i svojevrsni album, čiju koricu zatvara Sažetak na engleskom jeziku.
Napisao: Ismet Smajlović – NoviKonjic.ba
