Predgovor iz knjige Autohtoni plodovi Neretvice autora prof. dr. sc. Jure Belje
Različite kategorije biljnih materijala kao nositelja posebnih svojstava nazivaju se skupnim imenom biljni genetski izvori. Biljni genetski izvori predstavljaju neprocjenjivo prirodno bogatstvo svake zemlje i svakog područja. Posebno bogatstvo u biljnim genetskim izvorima predstavljaju lokalne autohtone sorte nastale u određenom području kao rezultat odabiranja i prilagođavanja lokalnim uvjetima tijekom stotina i tisuća godina. Nažalost, uvođenjem novih produktivnijih sorti stare lokalne sorte postupno nestaju iz proizvodnje, a na koncu se mogu potpuno izgubiti iz svog prirodnog staništa. Gubitak biljnih genetskih izvora naziva se genetska erozija i ona nije lokalno dimenzionirana – to je pojava globalnih razmjera.
Lokalne autohtone sorte predstavljaju prirodnu baštinu svakog područja, a usto su važne i za održavanje biološke raznolikosti. Stoga je svako istraživanje, prikupljanje i održavanje autohtonih sorata i lokalnih biljnih materijala doprinos ne samočuvanju bioraznolikosti veći prirodne baštine.
Tema ove knjige su autohtoni biljni genetski materijali s područja doline rječice Neretvice, jedne od pritoka Neretve. Dolina Neretvice obuhvaća prostor od oko 300 km2, što je oko četvrtine površine općine Konjic. Ne radi se o velikom prostoru ali zahvaljujući povoljnim prirodnim uvjetima veoma je bogato biljnim vrstama, kako kultiviranim, tako i divljim i poludivljim. Osim uskog pojasa uz rijeku Neretvicu, reljef je uglavnom brdsko-planinski, s mnogo šume i mnogo vodotoka. Na ovom se području susreću mediteranska i planinska klima, što zajedno s povoljnim tlima pruža okvir za uzgoj brojnih vrsta voća i povrća. Posebno valja istaknuti golem hidrološki potencijal ovoga područja. Rijeka Neretvica ima četrdesetak pritoka, a postoji i bezbroj izvora. Tako povoljno hidrološko stanje omogućava navodnjavanje, što uz pogodno tlo, klimu i reljef omogućava uzgoj velikog broja autohtonih sorti voća i povrća. Usto, okolne šume pružaju idealne uvjete za rast mnogobrojnog samoniklog voća i gljiva.
U knjizi je opisano 79 voćnih vrsta koje se u manjoj ili većoj mjeri uzgajaju u dolini Neretvice, ili rastu kao samoniklo voće. Među njima su jabuka, kruška, šljiva, trešnja, dunja, orah, breskva, smokva i mušmula. Sve su to vrste koje se uzgajaju ili ih je moguće uzgajati u komercijalnom voćnjaku. Kesten, oskoruša i lijeska rastu kao pojedinačna posađena ili samonikla stabla, a od samoniklog šumskog voća ovdje su opisani borovnica, brusnica, malina, kupina, šumska jagoda, šipurak i drijen. Iako je vinova loza u dolini Neretvice danas marginalna kultura, nekada su se u značajnoj mjeri uzgajale, kako stolne, tako i vinske sorte. Opisane su tri najvažnije komercijalno uzgajane povrtlarske vrste: rajčica, grah, sitni luk za sađenje – arpadžik.
Posebno poglavlje u ovoj knjizi posvećeno je gljivama koje se mogu naći po šumama i livadama, doline Neretvice. Iznenađujuće je koliko je autor sa svojim suradnicima identificirao vrsta gljiva na ovom ograničenom području. To je pravo bogatstvo od 65 jestivih vrsta gljiva, a u knjizi je opisano i fotografijama ilustrirano 27 vrsta. Kako sam autor ističe, bilo bi veoma korisno sa znanstvenog i komercijalnog stajališta istražiti tu golemu raznovrsnost jestivih gljiva područja doline Neretvice, sačiniti katalog i učiniti to bogatstvo dostupno javnosti. Bio bi to zanimljiv znanstveni i stručni projekt, a ova knjiga može biti poticaj nekom od mlađih biologa znanstvenika da se prihvate toga zadatka.
Posebnu vrijednost ovoj knjizi daju prekrasne fotografije svih vrsta i sorata navedenih u knjizi. Autor se potrudio da prikupi i fotografira plodove gotovo svih sorata voćnih i povrtlarskih vrsta koje se uzgajaju u dolini Neretvice, kao i samoniklo šumsko voće i jestive gljive. U knjizi je katalogizirano ukupno 113 fotografija, što joj na stanovit način daje obilježje fotomonografije. Te fotografije ostaju kao trajni katalog autohtonih sorata ovoga područja i ako bi se neka od tih sorata izgubila iz proizvodnje, njezina će fotografija ostati kao svjedočanstvo njezine prisutnosti u dolini Neretvice.
Iako se temelji na istraživanju relativno malog geografskog područja, knjiga Autohtoni plodovi Neretvice, autohtono voće, povrće, šumski plodovi i gljive doline Neretvice, sadržajno posjeduje neke opće karakteristike bitne za održavanje biljnih genetskih izvora. Naime svi relevantni dokumenti o biljnim genetskim izvorima, od Konvencije o biološkoj raznolikosti, Lajpciške deklaracije o Globalnom akcijskom planu za očuvanje i bolje korištenje biljnih genetskih izvora za hranu i poljoprivredu i sličnih, ističu obvezu države i njezinih institucija da skrbi o svojim prirodnim bogatstvima u koje spadaju i biljni genetski izvori. Poseban je naglasak u njima na očuvanju ugroženih vrsta i sorata, a upravo su u općoj globalizaciji i komercijalizaciji najugroženije lokalne autohtone sorte. Takve vrste i sorte dio su prirodne baštine svakog područja, pa i najmanji doprinos njihovu održavanju i čuvanju za buduće naraštaje zaslužuje priznanje. Prvi korak u tome je identifikacija i karakterizacija genetskih materijala, što je u ovoj knjizi učinjeno za biljne genetske materijale doline Neretvice. Na taj način ova knjiga može služiti i kao dobar uzor drugim istraživačima da krenu istim putom na drugim područjima. Prof. dr. sc. Jure Beljo
